NOVOSTI
Dan sjećanja - gimnazijalci u Vukovaru
Grad Vukovar pao je 18.11.1991. Da sam toga dana bila u Vukovaru, tuga, strah i panika kojima je zrak bio natopljen zasigurno bi mi se usjekli u pamćenje zauvijek. Međutim, kao i cijeli moj razred, rođena sam 4 godine nakon pada Vukovara i nikada nisam doživjela strahote s kojima toliki ljudi moraju živjeti još i danas, 20 godina kasnije. Moj razred pobijedio je u natjecanju u poznavanju povijesti nastanka neovisne hrvatske države i Domovinskog rata «Znajući prošlost - u sigurnu budućnost» i kao nagradu dobili smo priliku otputovati u Vukovar na 20. obljetnicu pada toga grada.
Iz Požege smo krenuli u 7 ujutro, a u prepuni Vukovar stigli smo oko 10 sati i tamo smo zatekli veliki broj autobusa u kojima su bili učenici iz cijele Hrvatske, a koji su došli odati počast ljudima koji su poginuli u Domovinskom ratu. Dvadesetak minuta kasnije, nalazili smo se ispred bolnice u koloni sjećanja u kojoj je ove godine bio rekordan broj ljudi svih uzrasta –bilo je male djece koja nisu ni znala što se događa, srednjoškolaca, ali ponajviše ljudi koji su u doba kada je rat trajao imali kojih 20ak godina, i kojima se u očima jasno vidjela bol, ponos, ali i olakšanje što je sada sve to iza njih i nada da se više nikada neće ponoviti.
Iako su temperature bile vrlo niske, tisuće ljudi su oko 2 sata koračale prema memorijalnome groblju, mnogi od njih u rukama su držali zastave, mnogi su bili zadubljeni u vlastite misli i sjećanja, a mnogi su, uključujući i mene, prolazeći ulicama grada zamišljali kako je to sve izgledalo prije 20 godina. Došavši na groblje, zatekli smo mnoštvo ljudi koji su u dostojanstvenoj tišini obilazili grobove i polagali cvijeće i svijeće na mjesta gdje počivaju njihovi bližnji. Nakon što je završila misa na samom memorijalnom groblju, skupili smo se ispred ulaza u memorijalni centar i čekali da po nas dođe autobus, a iako nam je svima bilo jako hladno i iako smo bili umorni od cjelodnevnog hodanja, na licima nam se vidjelo da smo svi dirnuti viđenim. Nažalost, zbog velike prometne gužve, nismo se mogli probiti do memorijalnog centra na Ovčari, no i sam posjet groblju na kojemu su pokopani toliki ljudi koji su umrli premladi i koji su iza sebe ostavili tolike shrvane obitelji bio je dovoljan da na nas ostavi veliki utisak.
«Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.»
Autor: Melita Valenta, 2. d
